Razgovarali u Tokiju 13. ožujka 2012.

Japanska arhitektonska scena jasno je obilježena generacijskim sljedovima i prenošenjem znanja. U tom slijedu Toyo Ito zauzima posebno mjesto jer se nastavlja na djelovanje poslijeratnih modernista, sudjeluje u formiranju specifičnih intelektualnih tendencija japanske arhitekture 1970-ih i 1980-ih te razvija svoj vlastiti prosede koji je ostavio izuzetan utjecaj na vodeće protagoniste mlađih japanskih generacija. Već početkom svog rada Ito napušta tektoniku betona, ispituje lakoću i transparentnost, odbija svaku monumentalnost i naglašenije se usmjerava prema konceptualnom razmišljanju koje se ne bazira na velikim i idealističkim vizijama. Među prvim je internacionalnim arhitektima koji dubinski promišljaju transformacije metropolisa u kasnom 20. stoljeću u kontekstu dominacije vizualne domene, novih životnih stilova i utjecaja tadašnje ekonomske ekspanzije na izgrađeni okoliš. Ito i dalje ostaje predvodnik istraživačkih tendencija u japanskoj arhitekturi i danas je posvećen kompleksnim trodimenzionalnim prostornim konfiguracijama i sasvim novom poimanjima odnosa ‘unutarnjeg’ i ‘vanjskog’, što su njegove trajne teme. Ito je dobitnik Pritzkerove nagrade za 2013. godinu.

 

ORIS: Započet ću s pitanjem koje je u određenoj mjeri povijesno, ali mislim da se odnosi i na suvremenu situaciju i na početke vašeg rada. Upravo se održava izložba metabolističkog pokreta u Tokiju, a objavljena je i knjiga o metabolizmu, Project Japan, Rema Koolhaasa i Hansa Ulricha Obrista. Očito postoji znatan interes za metabolizam. Zašto je tako? Metabolisti su vjerovali da je moguć produktivni odnos utopijskog horizonta i društvene stvarnosti i da će biti provedene velike vizije. Moderna povijest pokazala je da arhitekti nemaju moć projektirati gradove kao cjeline. Ipak, mislite li da arhitekti danas mogu djelovati kao pokretači promjena, ali primjenjujući drugačije strategije?

Toyo Ito: Rem Koolhaas je moj blizak prijatelj i želio sam znati zašto je zainteresiran za japanski arhitektonski pokret poznat kao metabolizam. Rekao je da se Japan u 1960-ima ubrzano kretao iz jednog urbanog projekta u drugi, dok u 1970-ima, što je vrlo misteriozno, nitko nije započinjao velike projekte. Znam da postoji jak razlog za to. Diplomirao sam na sveučilištu u Tokiju 1965. godine, a ubrzo nakon toga počeo sam raditi u uredu Kiyonorija Kikutake, jednog od pripadnika metabolista, koji je preminuo krajem 2011. Radio sam tamo nekoliko godina i u tom razdoblju se situacija u Japanu jako promijenila. Tijekom 1960-ih je bilo mnogo inovativne i eksperimentalne arhitekture koju su stvarali Kenzo Tange i drugi metabolisti. U drugoj polovici šezdesetih studenti su stekli moć i godine 1969. došlo je do mnogih demonstracija. Iduće godine, 1970., održan je EXPO u Osaki. Bio sam obeshrabren EXPO izložbom. U 1960-ima su mnogi arhitekti, metabolisti poput Kenza Tange, imali snove o budućnosti grada, ali kada smo vidjeli EXPO, zapitali smo se: ‘Je li ovo taj san?’. Jednako tako, ekonomska situacija promijenila se nakon naftnog šoka 1970-ih. U tom kontekstu pokrenuo sam svoj vlastiti, vrlo mali atelje. Nismo radili na urbanim projektima, gotovo da i nismo imali projekata osim malih privatnih kuća. Za većinu naše generacije arhitekata, uključujući Tadaa Anda i Itsuko Hasegawu, situacija je bila ista. Osjećao sam da je arhitektonska budućnost nestala, a ja sam kroz svoje projekte počeo kritizirati društvo. Za našu generaciju mogućnost stvaranja prekrasne utopije u kući, bez obzira koliko ona bila mala, bila je od ključne važnosti; istraživali smo kamo ide budućnost u malom mjerilu. A to je bilo tako zbog napuštanja veza s društvom i traženja načina građenja u 1970-ima.

 

ORIS: Počeli ste razvijati svoje ideje kada ste se suočili s razočaranjem, znajući da su snovi o državi blagostanja iz 1960-ih nestali, ali ste uspjeli nezadovoljstvo pretvoriti u kreativnost.

 

Toyo Ito: Da.

 

ORIS: Učinili ste pomak od prilično teške betonske arhitekture Japana prema lakoći, prema novom konceptu arhitekture koja je uglavnom sastavljena od montažnih, prefabriciranih elemenata poput čeličnih greda, aluminijskih panela… U to ste vrijeme uveli novi arhitektonski jezik. Što je bio razlog za početak arhitektonskih istraživanja u tom smjeru?

 

Toyo Ito: U 1970-ima su svi bili introvertirani, a mi smo pokušali pronaći utopiju u zatvorenim prostorima. Mislio sam da nema budućnosti za arhitekturu 1970-ih, ali kada su došle 1980-e, japanski gradovi postali su opet zanimljivi. Svatko će reći da je Japan tada ušao u razdoblje takozvanog potrošačkog društva ‘bubble ekonomije’. U to su vrijeme zgrade, zbog ekonomskih promjena, imale vrijednost koja nije bila veća od vrijednosti papira za otpad. To je bilo vrlo bolno. Vrijednost arhitekture bila je baš kao vrijednost papira, dok su troškovi zemljišta bili izrazito visoki. U usporedbi s troškovima zemljišta, troškovi gradnje bili su beznačajni. Neki arhitekti radili su samo na ljepoti i nisu obraćali pozornost na upotrebu, zgrade su bile srušene, a parcele prodane. Dakle, u to vrijeme sam bio pomalo ciničan u vezi lakoće. Htio sam projektirati arhitekturu koja nema težinu, poput papira.

 

ORIS: Eksperimenti u malom mjerilu mogu se vidjeti u kući Bijelo U čiji se koncept temelji na sekvenci prostora s jasnim karakterom. Značajke su postignute kao susreti s jednostavnim, ali neočekivanim arhitektonskim elementima unutar fluidnog, kontinuirano zaobljenog prostora. Možete li pojasniti koncept kuće Bijelo U, jer mislim da se on ponavlja u vašem radu? Biste li se složili da je Bijelo U vrsta prototipa fluidnog prostora koji ste nastavili istraživati?

 

Toyo Ito: Sve do danas je sloboda moja tema iz Bijelog U, jer je arhitektura za mene iskustvo prostora, baš kao i šetnja drevnim japanskim vrtom. Japanski vrt nema jaku os ili vizualnu strukturu. Postoje mnogi elementi, obično oko jezera, stabla ili paviljon za čaj ili kamenje u vodi. Svaki čovjek koji se kreće vrtom doživljava drugačije iskustvo otkrivajući mnoge elemente. Volim tu vrstu misli, pa kad razmišljam o svojim arhitektonskim prostorima, uvijek mislim o nekom elementu koji pluta u zraku, a ne postoje granice. To je moj ideal prostora. Ali arhitektura ima granice, mora imati granice. To je kontradikcija koja je za mene bolna.

 

ORIS: U Bijelom U stvorili ste prostor koji nije razumljiv na prvi pogled, već se morate kretati kroz njega. Morate otkriti ove suptilne, pa čak i zagonetne promjene. Ovdje je stolica, tamo je svjetlarnik, a zatim otvor, različiti elementi se postupno pojavljuju kako se odvija iskustvo prostora.

 

Toyo Ito: To je točno. U kućama je glavna tema postala sunčevo svjetlo, svijetlo mjesto i tamno mjesto i opet svijetlo mjesto i tamno mjesto - to je ritam. Ljudi nastanjuju ritam svjetla i tame i ritam zraka i zvukova.

 

ORIS: Koristili ste zvuk vjetra u kući Srebrna koliba ili u Gradskom muzeju Yatsushiro sa zaobljenim krovom. Postupno ste krenuli u smjeru arhitekture zvuka, svjetla, intenzivnog iskustva ne-fizičkog prostora.

 

Toyo Ito: U 1980-ima je materijalu dana veća važnost nego svjetlu ili zvuku. Bilo je zanimljivo hodati kroz urbani prostor. Izgubio sam gravitaciju i dobio dojam da lebdim u prostoru svjetlosti i zvuka. U tom gradu, stvorenom od svjetla ili zvuka ili informacije, osjećao sam se kao da plutam na nebu, u zraku. Doživjevši taj tip grada, pitao sam se kako bih mogao napraviti čak i lakšu arhitekturu. Tako je došlo do projekta Tower of Winds (Toranj vjetrova) i projekta vrlo laganog plutajućeg krova muzeja.

 

ORIS: U 1980-ima se gradske vizure metropola mijenjaju i postaju neka vrsta digitalnih medijskih ‘slika’, posebice u Tokiju. Vi ste ovo novo iskustvo urbanog okruženja kao medijskog prostora uključili u projekte Tower of Winds i Egg of Winds (Toranj vjetrova i Jaje vjetrova).

 

Toyo Ito: Da. Tokyo mi je 1980-ih bio najuzbudljiviji grad i razmišljajući o drugim gradovima u svijetu pitao sam se je li Tokio jedini grad na svijetu koji se sastoji od ne-materijalnih stvari poput svjetla, zvuka i informacije. Zanimalo me kakva će arhitektura nastati iz tih mjesta. U to vrijeme sam razmišljao kako napraviti što je moguće lakšu ili što je moguće transparentniju arhitekturu.

 

ORIS: Vaš interes za novo stanje u metropoli nije bio samo u vizualnim aspektima, već i u novim životnim stilovima koje ste prikazali u eksperimentalnim projektima i izložbama poput Tokyo Nomad Woman (Tokijska žena nomad).

 

Toyo Ito: To vrijeme i grad temeljen na informacijama bili su mi ugodni, ali jednoj mladoj slobodnoj ženi grad je bio još ugodniji. To je razlog zašto je Tokyo Nomad Woman bio ključan projekt. Gledao sam i proučavao žene kojima je grad bio dom jer im nije bio potreban pravi dom. Čak i da su imale samo šator, to bi im bilo dovoljno. Bilo im je važno da jedu vani, piju vani, idu u kino, urbani život dožive kao uzbuđenje. Sam projekt je bio njihov gradski stil života. Ta vrsta odnosa i konzumiranje arhitekture bio mi je novi problem.

 

ORIS: Postoje li negativni aspekti takvog načina života, pogotovo kada se promatra fenomen urbanog nomadizma iz današnje perspektive? Ekstremna mobilnost i nedostatak ukorijenjenosti mogli su izgledati kao oslobođenje, pa čak i emancipacija, ali su isto tako potkopali tkivo lokalnih zajednica i promovirali iznimno individualističku samopercepciju. Dakle, to je prilično ambivalentna situacija.

 

Toyo Ito: Moj osjećaj je bio u jednom smislu pozitivan, a u drugom negativan. Uživao sam u novom aspektu grada, ali uživanje u novim životnim stilovima je ovisilo o novcu. U potrošačkim društvima sve se može kupiti. Ljudi su bili zadovoljni trošeći novac. Mlade djevojke su uživale, ali su svi oni trošili novac, pa sam bio kritičan u tom pogledu. U svakom slučaju, ta je vrsta života dovela do toga da je arhitektura bila zanimljiva samo površinski, a to je bilo zanimljivo samo po sebi. U to vrijeme sam napisao članak čiji naslov je bio ‘Ako ne skočimo u potrošačko more, nova arhitektura neće se dogoditi’. Postoji japanska poslovica: ‘Ako ne odemo na opasno mjesto, neće se dogoditi zanimljive stvari...’

 

ORIS: Godine 1997. napisali ste utjecajan tekst ‘Tarzani u medijskoj šumi’ tvrdeći da ljudska bića imaju fizičko tijelo i virtualno tijelo koje je, mislim, bitno za vaš rad. Kako je ova ideja o postojanju dva tijela utjecala na vaš arhitektonski rad? Kako prevesti koncept tih dvaju tijela u artikulaciju prostora?

 

Toyo Ito: Tradicionalno, ljudi posjeduju fizičko tijelo, a iz različitih informacija stvaramo tijelo svjesnosti koje je u kombinaciji s ovim virtualnom tijelom. Međutim, naše jedinstveno ljudsko tijelo polako se počelo razdvajati na dva dijela. To je dovelo do raznih socijalnih pitanja i razlika između starog i novog načina načina razmišljanja. Tijela više nisu mogla biti uspješno kombinirana zajedno. Tu sam se našao u središtu opasne situacije, iščekujući da vidim što će se dogoditi. Htio sam vidjeti što će se dogoditi još uvijek koristeći ovo virtualno tijelo (koje se počelo razdvajati) i nastaviti graditi. To me dovelo do stvaranja arhitekture koja je u potrazi za lakoćom i transparentnošću.

 

ORIS: Ovo razmišljanje o fizičkom i virtualnom tijelu vezano je za pitanje granica. Arhitektura ima granice, ali jedna granica je za fizički prostor, a druga granica vrijedi za virtualno tijelo koje se odnosi na perceptivni ili mentalni prostor. Mislim da ova dvosmislenost između fizičkih i mentalnih granica igra važnu ulogu u vašem radu. Riječ je o razlici između doslovne i fenomenološke transparentnosti.

 

Toyo Ito: Htio sam projektirati laganiju ili transparentniju arhitekturu, ali sva arhitektura, ako je realizirana, nije protiv gravitacije i uvijek ima unutrašnjost i vanjštinu. Dakle, kao što ste rekli, arhitektura ima fizičke granice i virtualne granice, dvije granice koje nikada ne mogu biti iste. To je bila vrlo zanimljiva situacija, ali imao sam dvojbe.

 

ORIS: U Sendai Medijateci ste koristili različite vrste stakla kako bi se postigle različite razine transparentnosti. Kombinirali ste transparentne i polutransparentne granice između unutrašnjeg i vanjskog prostora, ali i unutar zgrade. Jednako tako, istraživali ste refleksije koje su odigrale važnu ulogu i u vašim ranijim projektima. U mnogim svojim projektima koristite slične učinke iako koristite različite vrste materijala. Prostor tretirate kao tekućinu tako da dobiva gustoću i može se doživjeti i osjetiti kao gotovo opipljiv fenomen.

 

Toyo Ito: Sedam je katova i obično svaki kat ima različite aktivnosti pa su odvojeni, ali međusobno povezani cijevima. Uobičajeni redoslijed, prvi kat, drugi kat, treći kat, nije bio ono što sam htio učiniti, već napraviti promjenu, primjerice s rupom koja vodi od prvog do trećeg kata. To se rješenje činilo zanimljivo.

 

 

ORIS: Ideja preklapanja programa je već prisutna u vatrogasnoj postaji Yatsushiro gdje ste reinterpretirali tipološke konvencije. Podigli ste zgradu i stvorili javni prostor ispod nje. To je originalan koncept koji je uveo javni prostor u inače zatvorenu tipologiju. Tu postoji kontinuirana putanja tipološkog istraživanja od vatrogasne postaje do Doma umirovljenika u Yatsushiru, a zatim do Medijateke Sendai. Istražili ste nove načine projektiranja ponekad neočekivanih tipova javnog prostora ugrađenih u projekte.

 

Toyo Ito: Muzej u Yatsushiru završio sam 1991. To je privuklo pozornost i postao sam popularan. Oblikovanje je bilo dobro i svježe, ali program je bio vrlo klasičan i nisam ga mogao dotaknuti ili promijeniti. Zbog toga sam jako žalio, pa sam nakon toga htio promijeniti programe za javne zgrade i, kao što ste rekli, za vatrogasnu postaju te Dom umirovljenika. To je dvosmislenije i ljudima može biti ugodnije pa su opušteniji u takvom prostoru. Sviđa mi se projekt vatrogasne postaje Yatsushiro. Nalazi se pored osnovne škole. Djeca odu do vatrogasne postaje nakon škole, a vježbe vatrogasaca su izuzetno uzbudljive, tako da ih svakodnevno mogu promatrati. Drugi kat je posebno pogodan za gledanje treninga. Obično vatrogasne postaje nisu u blizini stambenih zgrada jer su uvijek glasne, ali ljudi bi trebali razumjeti običan svakodnevni, vrlo teški život vatrogasaca. Oni kuhaju za sebe i imaju vrlo naporan trening. Dakle, program se ponešto promijenio. I Dom za umirovljenike je isto tako malo bolji od uobičajenog programa. Za mene je to bio dirljiv i inovativan projekt. Nakon 25 godina napokon sam mogao utjecati na programske aspekte.

 

ORIS: Bilo je potrebno uložiti mnogo napora u pregovaranje s različitim stranama uključenim u proces projektiranja u Sendai. Ako sam u pravu, trebalo je pet godina za izradu projekta. Svaki kat Sendaia je vrsta krajolika: krajolik informacija, krajolik namještaja, krajolik događaja. Korijeni ovog otvorenog kocepta prostora mogu se pratiti od natječaja za sveučilišnu knjižnicu u Parizu koja je nehijerarhijski sustav definiran jednostavnom strukturom i policama.

 

Toyo Ito: Da. Uvijek želim stvoriti nehijerarhijski prostor jer arhitektura je obično vrlo stroga i želi zadržati hijerarhiju. Programi uvijek kontroliraju ljude, a ja želim biti slobodan od takve kontrole. Kada ljudi hodaju izvan arhitekture ili grada, slobodniji su, a osobito djeca. Unutar arhitekture ne mogu trčati, moraju mirno sjediti, ali kad izađu iz kuće ili zgrade mogu biti slobodni. Htio bih napraviti više prostora gdje ljudi mogu biti slobodni.

 

ORIS: Sendai ima prostore koji su prilično ekstrovertni i živi. To su otvoreni prostori gdje ljudi mogu čitati ili pregledavati multimediju, ali i lutati okolo i upoznavati jedni druge. Je li vaša namjera bila da se uključi socijalizacija između različitih društvenih skupina kako bi se stimulirala integracija između ljudi?

 

Toyo Ito: Da, moja namjera je bila ne odvajati društvene skupine jer bi djeca trebala biti ovdje i stari ljudi bi trebali biti ovdje, ali se dogodilo više nego što sam očekivao. Čak i u knjižnici mala djeca trče, ponekad su malo bučna, stariji ljudi po cijeli dan gledaju video i DVD, a do njih se nalazi studentska računalna radionica. Oni su uvijek pomiješani. Godinu dana nakon otvaranja čuo sam od osoblja u Medijateci da su se navike starijih ljudi promijenile. To je bilo jako lijepo.

 

ORIS: Inovativni strukturalni sustav u Sendaiu je bitan za prostornu artikulaciju zgrade. Polazna točka projekta bila je poetična metafora plutajuće alge u tekućem prostoru. Jeste li razmišljali o strukturnim izazovima od početka?

 

Toyo Ito: Doista, prvi koncept je bio da treba biti izrađena od materijala sličnim algama. Međutim, bilo je očito da to nije moguće napraviti od te vrste mekog materijala. Materijal nosive konstrukcije morao je biti promijenjen u čvrsti materijal. To je bilo potpuno drugačije od originalne ideje, međutim, odlasci na gradilište gdje sam vidio lagane, ali čvrste oblike cijevi potaknuli su me na razmišljanje. Nisam namjeravao dijeliti sobe zidovima. Umjesto toga, pomoću cijevi sam želio stvoriti prostor sličan šumi. Namjeravao sam postići stvaranje slobode u prostoru nalik kretanju kroz šumu cijevi. Na primjer, svaki čovjek koristi prostor za različite stvari: netko tko želi čitati knjigu ići će u manji, mirniji prostor, a kad se ljudi žele okupiti i razgovarati, ići će u velike, široke prostore. Tako je prostor koncipiran od početka.

 

foto Ishiguro Photographic Institute

 

ORIS: Postoje sličnosti i razlike između Sendai Medijateke i knjižnice Umjetničkog sveučilišta Tama (Hachioji kampus). Obje su nehijerarhijski otvoreni sustavi, ali u Sveučilištu Tama definirali ste podprostore koristeći se strukturalnim sustavom lukova. Struktura je vizualno vrlo jednostavna i diskretna, ali artikulira prostor. Pretpostavljam da je bilo vrlo zahtjevno projektirati strukturalni sustav u Sveučilištu Tama jer imate vrlo tanke, lagano zakrivljene zidove s lukovima velikog raspona. To ne bi bilo moguće bez sofisticiranih izračuna.

 

Toyo Ito: Sendai je također bio takav... Građevinski inženjer koji je radio na Sendai i na Tami je Mutsuro Sasaki. On je odličan i uvijek odmah razumije ono što želim učiniti. Vrlo sam zadovoljan njime. Kao što ste rekli, Tama je vrlo jednostavna, ali u određenom smislu također i složenija. U Tami postoji mnogo vijugavih linija, svaki prostor je artikuliran. U Sendai uvijek postoji kontinuirani prostor; Tama je pojednostavljena pomoću lukova, ali imate i artikulaciju i kontinuitet. To mi je uzbudljivije. Prostor je blago artikuliran, ali funkcija, zaobljeni namještaj, čine prostor kontinuiranim.

 

ORIS: Sve ste više zainteresirani za arikulaciju poda. U Tami je prizemlje nagnuto, a prvi kat je horizontalan. Iskustva prostora su različita, a postigli ste to koristeći vrlo jednostavne načine.

 

Toyo Ito: Nagib prizemlja je isti kao nagib na okolnom terenu. Napravili smo nagib unutar zgrade, a studenti mogu proći kroz zgradu. Da je pod horizontalan, okolina i arhitektura bili bi razdvojeni.

 

ORIS: Prizemlje je dio prolaza niz brdo. Gledajući iznutra, gotovo da se ne može reći gdje je granica zgrade jer su strukturni elementi pročelja i interijera isti. Staklo je vrlo tanko, ima samo jedan sloj. Kada ste u interijeru, niste potpuno sigurni koji luk je unutra, a koji definira vanjski perimetar.

 

Toyo Ito: Da, neki ljudi su rekli da je to granica. Staklo je uvijek granica, ali u mom konceptu to je luk, linija luka je kontinuirana, više se širi. Prostor se širi koliko je to moguće, ali na kraju mora negdje biti prekinut.

 

ORIS: Jedan od učinaka koji ste željeli postići je da unutrašnje i vanjske površine imaju identične završetke. To ste, primjerice, uveli u zgradi TOD’S Omotesando. U Tami je isti slučaj. Što je tome razlog?

 

Toyo Ito: Do Sendaia je transparentnost bila samo u staklu, ali da sam koristio više stakla, izgledalo bi kao da je zid, pa sam htio pronaći neki drugi način za rješavanje unutrašnjeg i vanjskog. U TOD’S-u je zid izvana i iznutra potpuno isti. Dakle, kada ljudi uđu, osjećaju se kao da su vani. To mi je bilo novo otkriće. Kasnije sam to pokušao ponovno u Mikimoto Ginza 2.

 

ORIS: Proces projektiranja u Mikimotou je bio prilično složen jer ste istraživali razmještaj otvora, a onda su se izračunavala opterećenja u zidu i potom bi smjestili drugi otvor tako da izgled pročelja nije posve slučajan. To je kombinacija slučajnosti i statičkog izračuna. Raspored otvora nije proizvoljan, već slijedi unutarnju logiku zida. Sličnu sintezu slobodne forme i savršene konstruktivne logike postigao je Gaudi. Danas je moguće učinkovitije projektirati optimizirane slobodne forme jer postoje novi računalni alati i softveri.

 

Toyo Ito: Da. Do prije dvadeset godina nismo bili u mogućnosti tako lako projektirati zgrade s kompleksnim strukturama. Međutim, sada možemo koristiti tehnologiju i koristiti simulacije kako bismo predvidjeli i popravili neki nepredviđeni problem koristeći zakone fizike. Gledajući Gaudija, zanimljivo je da je njemu bilo potrebno deset godina da dovrši nešto za što bi nam danas sa simulacijom bilo potrebno samo tjedan dana.

 

ORIS: Je li ovo iskustvo sa slobodnim oblikovanjem vertikalnih konstruktivnih elemenata utjecalo na nove koncepte trodimenzionalnog zaobljenih prostora koje ste upotrijebili u zgradi Taichung Metropolitan Opera i drugim projektima? Rekao bih da je ovo iskustvo vertikalnih elemenata omogućilo početak istraživanja i korištenja prostora poput špilja.

 

Toyo Ito: Koristeći tehnologiju računalnih simulacija koja je dostupna danas, u mogućnosti smo napraviti složenu trodimenzionalnu arhitekturu. Sada možemo osmisliti i izračunati gotovo bilo što, ali nije jednostavno tako nešto izvesti. Na kraju je onaj koji gradi čovjek. Analiza je sada moguća, ali izgradnja je vrlo teška. Nije tako skupo, ali uvijek iziskuje borbu s građevinskom tvrtkom. Možda će u bliskoj budućnosti u izgradnji pomoći robotska tehnologija.

 

 

ORIS: Što je razlog za uvođenje ovog novog prostornog koncepta, za više organsku arhitekturu koja sliči Kieslerovoj Beskrajnoj kući? Zašto ste počeli s istraživanjem arhitekture koja nalikuje krajoliku gdje podovi više nisu ravni, već savinuti?

 

Toyo Ito: To je tema o granicama. Kada idemo na operu ili na koncert, obično ulazimo u zgradu izvana, hodamo po podu i uđemo u dvoranu. Pitao sam se je li moguće promijeniti taj proces, da uđemo u dvoranu, ali još uvijek imamo osjećaj da smo vani. Htio sam osmisliti takvu arhitekturu. To mi je bio izazov. Figurativno rečeno, unutar ljudskog tijela postoji mnogo cijevi, a kad ljudi jedu hranu, ona je u njihovom želucu. Je li taj želudac unutra ili izvana? Možemo reći da je oboje.

 

ORIS: Surađivali ste s Andreom Branzijem. Kako se to dogodilo? Je li to bilo zato što cijenite njegov rad ili je on vama prišao? Kako ste se upoznali?

 

Toyo Ito: Kad smo zajedno radili, nacrtao bih neke skice, a on bi mi uvijek objasnio koncept skice. Bio je to vrlo dobar odnos. Moje zamagljene vizije rastumačene su mi riječima, a zatim su mi te misli postale jasne. Kad dizajnira proizvode, on je genij. Uvijek uživa u procesu.

 

ORIS: Krećete se u smjeru ne-euklidske arhitekture. Razmišljate li o tome kao o naprednom obliku javnog prostora? Mislite li da će bogatije prostorne konfiguracije potaknuti više življih društvenih susreta? Kako protumačiti ovaj novi tip prostora? Kako će ga ljudi doživjeti?

 

Toyo Ito: Podzemna konstrukcija zgrade Taichung Metropolitan Opera je završena i sada se ide prema gore, iznad površine tla, a ja to mogu osjetiti sada, vrlo djelomično, unutar trodimenzionalnog prostora. Mogu zamisliti ove prostore i oni su stvarno fluidni. Naravno, možda jedno staklo odvaja unutrašnje i vanjsko. U velikom parku je to tako da ljudi hodaju i nesvjesno prošeću unutra i iskuse stepenice, predvorje i ulazni prostor. Možda je to potpuno drugačiji tip ulaznog prostora i predvorja, to je tekući prostor.

 

ORIS: Testirali ste pregibanje horizontalnih ploha u Island City Central Park GRIN GRIN u Fukuoki, ali ovoga puta je krov bio presavijen. Počeli ste s istraživanjem krajolika kao arhitekture. Mislite li da se u vašem radu arhitektura i krajolik sve više približavaju?

 

Toyo Ito: Da, to je moj ideal prostora. Kad sam imao retrospektivnu izložbu, dizajnirao sam valoviti pod i svi ljudi, posebice djeca, ušli su u taj prostor i počeli trčati ​​ili sjediti. Pregibi su prostorna konfiguracija u kojoj se ljudi osjećaju kao da su vani. Uvijek želim stvoriti prostor koji ‘osobu odvodi van’.

 

ORIS: Iznimne su ove vrste naprednih projekata i novih prostornih koncepata. No 99% izgrađene okoline je vrlo jednostavno i odvija se na uobičajen način. Ako zamislimo da je cijeli grad izgrađen kao kontinuirani fluidni prostor, to bi moglo biti u koliziji s generičkom povijesti grada. Možda gradovi trebaju neutralno tkivo. Mislite li da grad može biti projektiran kao beskrajan valoviti prostor ili ovaj novi koncept treba biti rezerviran samo za javne zgrade ili specifične situacije?

 

Toyo Ito: U mom umu prostor se uvijek se nastavlja i širi, ali svaka arhitektura ima granicu. Granica za mene nije pročelje, pitanje granica je pitanje društva. U mom umu ne postoji kraj. To je na neki način apstraktni prostor. Ne mogu zamisliti da cijeli grad postaje jedan valoviti prostor; međutim, grad i krajobrazne strukture su fleksibilniji i mogli bi se proširiti i postati više nalik starijim zgradama.

 

ORIS: Istraživali ste i projektirali prostore koji su fluidni i pokušali ste se odmaknuti od konvencionalnog pojma granica. Možemo li se odnositi prema tom konceptu kao odjeku japanske graditeljske tradicije gdje se prostor slobodno proteže u svakom smjeru?

 

Toyo Ito: Stare japanske zgrade imale su razgraničenje unutarnjeg i vanjskog. One nikada nisu odvojene jednim čvrstim zidom, nego umjesto toga s puno lakih pregrada. Vjerujem da takav način gradnje ima budućnost u današnjoj arhitekturi. Japanska moderna arhitektura bila je pod utjecajem Europljana posljednjih sto godina. Zatim se način izgradnje zgrade promijenio, ako govorimo o razdvajanju vanjskog i unutarnjeg i odvajanju prostora. Ipak vjerujem da je taj utjecaj sada gotov.

 

ORIS: Utjecali ste na novu generaciju japanskih arhitekata: Kazuyo Sejima radila je s vama, puno ste pomogli Sou Fujimotu, mnogi ljudi prošli su kroz vašu školu. Prepoznajete li sličnosti između njihovih koncepata i svojeg pristupa? Mislite li da postoji takva stvar kao što je Ito škola?

 

Toyo Ito: Nisam toga svjestan. Što se tiče Kazuyo Sejime i Akihisa Hirata, oni su radili u mojem uredu, pa kad bismo nešto projektirali zajedno, dosta smo raspravljali. Mislim da nije bilo hijerarhije u radu s njima, čak ni kada su tek stigli u ured. Naravno, prvo bih im objasnio osnovnu koncepciju novog projekta, a nakon toga su imali slobodu napraviti crteže, skice i u toj fazi nije bilo hijerarhije ako sam osjećao da su ideje novaka bile dobre. Sljedećeg dana ponovno smo mijenjali, mijenjali, mijenjali i mijenjali na vrlo demokratski način.

 

ORIS: Inicirali ste i projektirali Arhitektonski muzej u Imabari. Vaše aktivnosti uvijek su bile vezane za komuniciranje putem arhitekture - izlaganjem, pisanjem, podučavanjem. To nije bila samo praksa. Koja je bila vaša namjera s muzejom i u kakvoj je vezi sa suvremenim problemima?

 

Toyo Ito: U muzejima u Japanu nema arhitekture pa sam želio da šira publika koja posjeti muzej nešto sazna o suvremenoj arhitekturi. Za mene arhitektura nije samo projektiranje i realiziracija vlastitih radova. O arhitekturi raspravljam s javnosti, studentima, s djecom, o tome kako pomoći nekom lokalnom području, području pogođenom tsunamijem, mojem muzejskom području. Želimo graditi zgrade u jedinstvu jedne misli. Što je arhitektura i za koga je radimo, to su temeljna pitanja, a odgovaramo na njih raznim aktivnostima. Posjećivao sam područje pogođeno tsunamijem, pogotovo Kamaishi, više od pet puta mjesečno, i razgovarao sam mnogo puta s ljudima koji su izgubili svoje domove. Oni razmišljaju o svojoj zajednici, svojoj budućnosti, sigurnosti i gradu čak i više od lokalnih vlasti. Kad razgovaram s njima, predstave mi svoja razmišljanja i vizije o svojoj budućnosti i kako su je zamislili. To je stvarno uzbudljivo jer oni ne očekuju financijsku pomoć od mene, nego zahtijevaju da projektiram njihovu budućnost.